VENERA I OLUJA

Idealno se smestila jedna izolovana jednoćelijska oluja severozapadno od Čačka, 75km vazdušnom linijom gledano odavde iz okoline Jagodine. Idealno za mene, jer se projektovala tačno na zapadu, ispod Venere koja je u tom momentu imala visinu od 14 stepeni nad horizontom. Ta planeta se ovih dana nalazi prekoputa Sunca gledano sa Zemlje, i stoga je osvetljeno 90% površine njenog diska. To takođe znači da je Venera ovih dana razočaravajuće mala u teleskopu, oko 11 sekundi što iznosi tek nešto više od trećine Jupiterovog prividnog prečnika. A kad se ukalkuliše činjenica da je Venera po prirodi stvari uvek smeštena jako nisko - jasno je zašto smo (i bićemo nadalje) uskraćeni za raskošan pogled na ovu planetu amaterskim teleskopima.

Kad sam došao, nekih sat vremena nakon zalaska Sunca, videlo se da oluja produkuje munje ali na snimku pedeseticom nije uhvaćena nijedna. Složeno je sedam snimka po 8sec izlaganja, f7.1, pedesetica:


Počeo sam da razmišljam šta nije u redu.
Budući da je nebo još uvek bilo svetlo, izgleda da je svetlost neba "pojela" munje, odnosno izbrisala njihov sjaj. Problem sa moje strane je bio taj što je izlaganje trajalo suviše dugo, pa i kad se munja uhvati njen ukupni sjaj se statistički zanemarljivo uklopi u ogromnih osam sekundi. Ili to može da se definiše i ovako: ako munja nosi, da baš lupim ali nebitno, deset fotona; a ukupna scena od osam sekundi hiljadu fotona, gde je onda na toj fotki munja?

Rezultat može da bude bolji ako "zatamnimo" odnosno podeksponiramo sliku. To možemo skraćivanjem trajanja izlaganja; munja ostane na deset fotona a cela scena bude recimo sto fotona - to onda i nije tako loše, munja bi tu trebala da se vidi. Da bi po istim postavkama scenu oborio na sto fotona, potrebno je da vreme izlaganja sa osam smanjim na jednu sekundu. Najkraće rečeno pravilo glasi: što je svetlije nebo, eksponiranje treba da bude kraće. Danju je najbolje snimati video... To je i razlog zašto danju ND filteri ne pomažu kod snimanja munja.

Naravno da nije praktično rešetati kadrove svake sekunde; lovljenje munja bi se pretvorilo u bezbrižno punjenje kartice u veoma kratkom roku. A šta ukoliko se radi o oluji koja ima nizak intezitet produkovanja munja? Kao ja što sam imao te večeri pre sobom...

Ajmo drugačije: osam snimaka po 5sec, f4, ISO400, objektiv 24 STM; naravno posle obrade u smislu dodatnog osvetljavanja - prve munjice su se ukazale. Doduše ne munjice već njihov odsjaj u oblaku, ali i to se računa. Taktika, dakle, radi:


Ponovo sam promenio podešavanja; ovog puta je eksponiranje skraćeno na 4sec. Samim tim je slika primetno tamnija a direktno prilikom otvaranja RAW-ova sam dodao dva stopa (Exposure: +2.00) da ne bih to morao kasnije da radim u PS-u. Rezultat je blago kropovan i (po meni) ulepšan u stilu prastarih soft-fokus objektiva ili fog-filtera:


Ponovo sam uhvatio munje, a levo od glavne kupole se vidi neko rasvetljenje. Ponadao sam se da je to sprajt, ali ne... verovatno je to cirus osvetljen sutonom, budući da se pojavljuje na svim snimcima. Analiza: više šuma sam dobio ovako, iako je složeno 14 snimaka. Očigledno je da je za osvetljavanje fajla mnogo bolje koristiti PS nego RAW konverter (u ovom slučaju Camera Raw).

Zatim  je blenda spuštena na 3.2, bez bilo kakvih očiglednih posledica po kvalitet slike; izlaganje je ostalo 4sec. Svaki snimak je u startu bio veoma taman ali je finalni stack od čak 18 snimaka dao prilično glatku strukturu koja je bez problema rastegnuta u obradi (osvetljena):


Na kraju krajeva, jedan jedini snimak od 15 sekundi izlaganja može da posluži kao referenca koliko tu zapravo šuma ima:


Moram ovde da napomenem da je za boju neba delimično odgovoran i Mesec u fazi od 80%, premda je njegov doprinos veoma mali. Takođe, na snimcima se vide desno Vlašići (Plejade, M45) i levo Hijade. I još nešto je moguće sa snimka zaključiti: pošto je visina vrha oluje nad horizontom između 7.5 i 8 stepeni, a udaljenost 75km, prosto se dolazi do rezultata od 6.5-7km visine vrha nakovnja. U letnjem delu godine naše balkanske oluje obično dostižu do deset, najviše 12km visine, dok u tropima to često može dostići i 18-20km. Visina vrha oluje je povezana sa njenim intenzitetom, a ujedno i vrh oluje ukazuje na položaj tropopauze. Tropopauza leti je viša nego u hladnijim delovima godine i zato je ova aprilska oluja praktično patuljak u odnosu na prave letnje oluje - interesantno je da je uopšte uspela da razvije grmljavinu.

Iako neki delovi severne Šumadije imaju u proseku 5-10 udara groma po kvadratnom kilometru, kako je to lepo izmerio detektor na OrbView-1 satelitu iz 1995. godine, okvirni prosek za centralnu Srbiju iznosi oko dva udara po kvadratnom kilometru godišnje. To važi i za Čačak i za Jagodinu. Ovo je potpuna sitnica u odnosu na selo Kifuka u DR Kongu koje ima u proseku neshvatljivih 158 udara po kilometru. Sasvim je sigurno da tu ulogu igra pre svega orografski faktor, odnosno konfiguracija terena koja naprosto "tera" oluje da se formiraju i izlivaju na nekim mestima češće nego na drugim. Kifuku se nalazi usred vlažne džungle koja eksplozivno potpomaže svaku novostvorenu oluju (sličan fenomen se zapaža iznad Homolja i Južnog Kučaja, kad nigde nema kumulusa - tamo ih ima), i to još na istočnim obroncima masiva koji se izdiže 500m iznad nivoa džungle. Naprosto idealno da se svaki kumulonimbus koji tu prođe sa zapada jednostavno rečeno "saplete".

Nastanak munje, odnosno električnog pražnjenja povezanog sa olujnim oblakom, nije uvek bio sasvim jasan. Dobrim delom nejasnoća ima i danas ali je zadnjih desetak godina napravljen solidan prodor. Praktično unutar svakog kumulonimbusa postoje uzlazne i silazne struje. Uzlazne struje su topao vazduh koji se izdiže (updraft) i tako "hrani" oluju energijom; silazne struje su sve moguće vrste padavina. Međutim, oko centra oluje se uzlazne i silazne struje ponekad praktično na istoj površini prepliću; rezultat je da se prehlađene vodene kapi najsitinijeg prečnika, kao i najsitniji kristalići leda - uzdižu. Bukvalno kroz taj isti sloj padaju teže čestice solike (krupe), što je meteorološki naziv za bele neprozirne kuglice leda prečnika 2-5mm. Naravno da tako teške čestice u najvećem broju slučajeva uzlazne struje ne mogu da zadrže i zato dolazi do tonjenja solike. Pritom dolazi do intenzivnog naelektrisanja koje za kratko vreme dostiže neverovatne vrednosti. Sve što ide gore (prehlađene kapi i sitan led) postaje pozitivno a sve što pada (solika) negativno. Sasvim je logično da se zato pozitivno naelektrisanje smešta u gornji sprat oluje a negativno u sredinu; donja baza oblaka gde se solika topi u krupnu kišu postaje takođe pozitivna, mada je to mnogo manje izraženo nego kod vrha oluje.

Ovu šematizovanu podelu treba shvatiti uslovno; svako uzlazno i silazno kretanje, a naročito smicanje vetra dovode do raznošenja čestica jednog tipa (samim tim i naelektrisanja) na druga, često neuobičajena mesta, što potpuno onemogućava mogućnost da predvidimo odakle će se neka munja i dokle pružiti. A kad smo već kod toga, neka najkraća podela bi podrazumevala da postoje tri osnovna tipa munja:

- IC, unutar jednog olujnog oblaka
- CC, između dva posebna oblaka odnosno olujne ćelije
- CG, između oblaka i zemlje

U slučaju gornjih snimaka radilo se o prvom tipu (IC) i on je generalno i najčešći. U principu možda nekih tri četvrtine svih munja otpada na ovaj takoreći bezazleni tip. Na početku razvoja jedne termičke oluje prvo se javljaju IC pražnjenja a potom vrlo brzo se prelazi na najčešće kratkotrajnu i intenzivnu fazu CG udara, dok IC nevezano traju sve vreme.
A i najlakši su za fotografisanje sa velikih udaljenosti.

Коментари