ĆELAVA GALAKSIJA

Kad sam, kao dete, jedne večeri švrljao gusarskim durbinom aperture 50mm po Mlečnom Putu, u jednom momentu sam uočio nešto zaista čudno. Astronomiju sam teoretski dosta dobro znao (za svoj uzrast) ali mi sazvežđa i lokacije objekata nekako baš nisu dobro išli. Ovde je bio očigledan nedostatak zvezdanih mapa, ako ne i nekog atlasa. Znao sam, međutim, da se na jugu leti, u najgušćem delu Mlečnog Puta nalazi dosta čudnih maglinica ali nisam znao šta je šta. Međutim, ovo je bilo negde s jeseni blizu zenita - ogromna mutna mrlja koja je sjajnija u centru. Posle nekog vremena i dužeg razgledanja zaključio sam da nije kometa već je najverovatnije galaksija u Andromedi. Treba imati u vidu da je držanje durbina u ruci sa uvećanjem od 20x velika vratolomija i za odraslog čoveka, a kamoli za dete od najviše deset godina, odatle i potiču sve teškoće oko posmatranja.

U suštini bio sam u pravu, mada to i nije bilo teško pogoditi. Ova galaksija se pod optimalnim uslovima može nazreti i golim okom, a to jasno govori ko je ko u Lokalnoj Grupi - M31 je gazda a mi u Mlečnom Putu možemo samo da zavidimo tamošnjim Andromeđanima. U suštini velika masa i velika gravitacija znače da ćemo imati i dosta pratilaca a u slučaju Andromede tu su svima vidljive male kuglice M32 i M110. Međutim, na nekih 7 stepeni severno od M31 se nalaze još dve satelitske galaksije koje baš i nisu stekle tako legendarni status - verovatno zato što ih nije tako lako ugurati u kadar sa M31.

Dakle, reč je o NGC185 i NGC147, dve patuljaste sferoidne galaksije (oznaka dSph) koje se unekoliko razlikuju od M32 i M110 koje su patuljaste eliptične (dE). Iako se po obliku na prvi pogled veoma malo razlikuju, sferoidne i eliptične patuljaste galaksije imaju i neke osobine koje ih razdvajaju. U prvom redu to je činjenica da se eliptične češće javljaju u gušćim galaktičkim jatima kao i u formi bliskih pratioca većih galaksija. S druge strane, sferoidne su više nalik globularnim jatima, mada su od njih najčešće za ceo red veličina veće. A i ređe - pojedine sferoidne galaksije imaju toliko malo zvezda i toliko mnogo mase da se mnogi s pravom pitaju koliko je procenat tamne materije u njima, pošto je evidentno da je to jedina objektivno bitna razlika između globularnih jata i sferoidnih patuljastih galaksija - galaksije imaju mnogo veću masu čak i ako im je prečnik isti.


Inače patuljaste sferoidne i patuljaste eliptične imaju i neke zajedničke osobine, a to je pre svega nedostatak gasa, prašine i formiranja zvezda. Za eliptične se pretpostavlja da su nastale ili stapanjem manjih galaksija u veće, ili (što je verovatnije slučaj sa M32 i M110) "kresanjem" galaktičkih krakova od strane matične galaksije oko koje orbitiraju. U potonjem slučaju ostaje samo jezgro koje je više ili manje eliptično: ćelava galaksija najprostije rečeno.

Ako imate dvogled (ili durbin, kao ja) sasvim sigurno će M31 biti interesantna meta. Međutim, ne očekujte da ćete lako uočiti M110 i M32, a naročito ne NGC147 i NGC185. Ove dve zadnje su veće po površini ali ne i po površinskom sjaju pa će tu ipak biti potreban teleskop. A i kad nađete lokaciju na kojoj je smeštena galaksija NGC147 velike su šanse da, sem možda stelarnog jezgra, tamo neće biti ničeg uočljivog. Ja, recimo, nisam čak ni to uočio, već sam samo po rasporedu okolnih zvezda znao da sam tu gde treba. Druga galaksija, NGC185, mnogo je sjajnija i samim tim lakša za pronalaženje. Vlasnici iole većih teleskopa (recimo iznad 100mm) ne bi trebalo da imaju nikakvih problema oko uočavanja ove galaksije, njeno jezgro može i da podseća na nerazlučeno globularno jato; jedini limit oko detalja može biti izmaglica u atmosferi ili svetlosno zagađenje.

Snimak gore je nastao iz 54 poluminutne ekspozicije a pošto sam imao i izmaglicu i svetlosno zagađenje - jasno je da je krajnji rezultat očigledno morao da bude vrlo skroman. Doduše, to vrlo malo ima veze sa osobinama kamere ili teleskopa, već pre svega atmosfere, ali to je već poznato. Cilj je izvući maksimum iz postojeće situacije.

Ako mislite da je to sve što se vidi, prešli ste se. Monohromatski stack je dodatno bilo moguće rastegnuti:


1) Hodge 1, 17.7mag
2) Hodge 2
3) Hodge 3
4) globularno jato, 18.0mag
5) globularno jato - kandidat, 17.0mag
6) globularno jato, 18.7mag

Paul Hogde je astronom koji je ceo svoj radni vek proveo u ekstragalaktičkoj astronomiji. Objavio je dva atlasa Magelanovih Oblaka, kao i izvršio pretragu patuljastih galaksija Lokalne Grupe. Iako je realizovao i neke egzotične ideje (tu spada lovljenje meteorske i međuplanetarne prašine u atmosferi pomoću bombardera B52) uglavnom je poznat po svom katalogiziranju HII regiona u obližnjim galaksijama - opisano je preko 13 hiljada takvih regiona.
U okviru toga su uočena i neka globularna jata u NGC147. Logično, dobila su oznaku po Hodge-u.

Na osnovu fotografskih ploča sa Kanadsko-Francusko-Havajskog teleskopa (3.6m aperture) i 2m Cassegrain-a sa Pic du Midi došlo se do nekog okvirnog spiska sumnjivih objekata u ovoj galaksiji. Pitanje da li je nešto globularno jato ili ne razrešio je spektroskop Ruske akademije nauka na njihovom šestometarskom teleskopu, i rezultati su sledeći: 5 i 6 su udaljene galaksije a sve ostalo jesu jata. Tačnije globularna jata unutar NGC147, pošto je spektroskopski osim hemijskog sastava merena i radijalna brzina. Dakle, ova jata su pokazivala istu brzinu kao uostalom i cela njihova matična galaksijica, pa je njihova priroda nesporno razrešena.

Interesantan je i odgovor na pitanje da li NGC147 i NGC185 orbitiraju jedna oko druge. Ranije se smatralo da ove dve galaksije nemaju ni teoretsku šansu da orbitiraju jedna oko druge, budući da već orbitiraju oko M31. Objašnjenje je vrlo prosto: prilikom prvog prilaska matičnoj M31 (perigalaktikon) došlo bi do cepanja njihovog sistema, odnosno bliža galaksija bi bila istrgnuta od dalje i sistem bi prestao da postoji. Prva merenja radijalnih brzina iz 1977 godine su donela odgovor da ove dve galaksije imaju isuviše veliku razliku u sopstvenom kretanju da bi bile gravitaciono vezane. Međutim, metoda koja je korišćena je bila više-manje traljava: merene su samo po jedna planetarna maglina iz svake galaksije i to metodom upoređivanja emisionih linija umesto apsorpcionih, koja jeste lakša za izvođenje ali često i nepreciznija.
Naknadna merenja su se odnosila na G8 zvezde ili na promenljive RR Lyrae. Ovde je mogućnost za grešku bila neuporedivo manja i na osnovu radijalnih brzina koje su u obe galaksije veoma slične nedvosmisleno je zaključeno da su one gravitaciono vezane. Takođe je izmerena i njihova međusobna distanca koja iznosi 11 kpc, što je još jedna jaka sugestija da galaksije međusobno orbitiraju.

Još jedan bitan zaključak vangalaktičke astronomije je proistekao iz decenija posmatranja ove dve, ali i ostalih patuljastih galaksija Lokalnog galaktičkog jata. Zaključak glasi da proto-galaksije koje su formirane na istom mestu i imaju istu masu, imaju tendenciju da se razviju u galaksije iste morfologije. Primer su naše dve NGC147 i NGC185 koje su obe patuljaste sferoidne galaksije. Ili recimo Mali i Veliki Magelanov Oblak, dakle obe nepravilne patuljaste. Ili M32 i M110, patuljaste eliptične. Međutim, da sve ne bude tako prosto pobrinule su se upravo gorepomenute NGC147 i NGC185 koje se dramatično razlikuju po sadržaju gasa i prašine - plus što jedna od njih čak ima jeretičku osobinu niske produkcije novih zvezda.

Коментари