JUPITER IZNAD STARE PLANINE

Naslov sve govori.


Dok sam u sumrak snimao panoramu Stare Planine, kao i Venerin pojas iza nje, pažnju mi je privuklo nešto neplanirano - izlazak Jupitera.


Ovde se vidi kao mala zvezdica ispod Zemljine senke i morao sam da budem brz dok Jupiter ne zađe u oblike. Izvadio sam 200mm i evo rezultata:


Pošto je Jupiter na dan snimanja, dakle osmog marta, bio u opoziciji logično je da je i najsjajniji. Inače radi se o jedinoj planeti čiji je baricentar (centar rotacije) izvan Sunca, pošto je dosta masivan u odnosu na ostale planete. Već i u 100-200x uvećanja na manjim teleskopima postaje sumnjiva površina Jupitera, pošto se jasno razaznaje da ima svetle i tamne pruge. Ponekad kad se izdigne na nebu i kad je atmosfera mirna postaje očigledno da postoji i neka tačka, odnosno Velika crvena mrlja.

O Jupiteru danas znamo mnogo ali je najinteresantnija činjenica da on zrači više sopstvene toplote u okolni prostor nego što prima od Sunca. Ovo samo govori u prilog da mora da postoji neki interni mehanizam odakle nastaje ta energija. Pošto su učestale priče na temu da bi Jupiter postao zvezda da je samo malo masivniji, moram da razočaram auditorijum: granica za braon patuljka je 13 Jupiterovih masa, i to ako prihvatimo da je za definiciju braon patuljka fuzija deuterijuma. Na nekih šezdesetak masa nastupa fuzija litijuma a na 75-80 fuzija vodonika i tek to se onda smatra zvezdom.

Proces kojim Jupiter zrači naziva se Kevin-Helmholcov mehanizam. U pitanju je kontrakcija planete usled hlađenja, za Jupiter to iznosi 2cm godišnje, a sama kontrakcija uzrokuje dalje podizanje temperature jezgra planete, i tako ukrug.

Za sada najhladniji braon patuljak smatra se da ima temperaturu površine oko 300 Kelvina što je vrlo slično sobnoj temperaturi. To možda deluje dosta hladno ali uzmite u obzir da se taj objekt nalazi sam u svemiru, relativno izolovan od zračenja bliskih zvezda. Zemlja bi pod tim okolnostima (tj van Sunčevog sistema) bila mrtva na par desetina Kelvina.
Temperature braon patuljaka se kreću od nekoliko stotina do preko 1000K. Poenta je da na ovako niskim temperaturama oni ne svetle u vidljivom opsegu pa se teško i mogu detektovati, čak i u infracrvenom opsegu. Takođe interesantno je i napomenuti da sagorevanje litijuma relativno kratko traje, odnosno desetak miliona godina. Ovo znači da je raritet da naiđemo na takvog patuljka.

Коментари